Čudna je to knjiga u kojoj se sadašnjost obraća prošlosti putem posrednika. Zapisuje se sreća i nesreća, skupljena u rečenicu: Ja, nepostojeći, sa teretom bola na leđima pokušavam popuniti prazninu između svoga postojanja i nesvjesnosti postojanja, ali to ne želim sam reći. Neka kaže netko drugi. Ne ja, Nepoznati, nego on Nepoznatipisac. U dijelovima teksta, nazire se nekakva davna mogućnost popravljanja nesavršenog djetinjstva , ali sve završava na ravnoj liniji nalik monitoringu srčanog ritma. I sam autor kaže da mu se čini da se nikada nije ni rodio, već da je oduvijek samo bio. Bio ukorijenjen godinama u svoj grad.

Unatoč ovim depresivnim tonovima, Z.Ilić je napisao veoma zanimljivo štivo popraćeno događanjima, ne samo u miljeu odrastanja, već i svjetskim zbivanjima obogaćenima zaista iskričavim crticama. Glazba je u jednom dugom vremenu oslonac Nepoznatom, kao i sport, sve u ulozi podrške preispitivanju kakva bi budućnost mogla biti pred njim. Mnoga osjećanja su sakrivena u tom dobu, da bi ih Nepoznati Nepoznatompiscu, tj, svom drugom ja, lagano razotkrio.

Glupo bi bilo prepričavati knjigu, jer bi nestalo svo sanjarenje ispod hladne kože, ali se može još reći da ona nosi u sebi značajne dijelove piščeva života, ali i kroniku toga vremena u obimu koliko joj on to dozvoljava. Pa i sam kaže, otprilike, ovo: „…priča ne teče hronološki već je igra asocijacija… kako bi bila modernija i intrigantnija“.

A moderna, intrigantna i veoma interesantna uistinu i jeste.

(Sovjeta Grubešić: Nepoznati i grad, Zorana Ilića)